life_music

.....every song ends, but is it a reason not to enjoy the music......?



tesko mi je zapoceti ovaj post... a ako ovo citate... znat cete da mi ga je jos teze zavrsiti...
ponekad je tesko... kad netko ode... kad netko odustane od nas...
ili mi sami... od zelja... ljudi... sebe...
no kad se sjetim ove recenice, potakne me da se sjetim koliko je sve u biti relativno...
koliko je zivot nepredvidiv...
kako i kroz lose zivotne trenutke naucimo nesto sto nas moze potaknuti da ipak
pronadjemo svjetlo... ili da bar pokusamo...
kako se u toj tami mozda prepozna neko lice...
zavoli nova dusa...
kako te netko moze nadahnut... samo onim iskrenim osmijehom... pogledom...
zagrljajem razumijevanja...
i mozda u toj tami otkrijemo da zapravo i nismo sami...
jer postoji svjetlo... uvijek...
samo o nama ovisi... hocemo li zatvoriti oci... i nastaviti lutati...
ili se trgnut i odlucit borit...
jer zivot je borba...
najprije sa samim sobom...
da... ponekad je tesko... i mislimo da nema nikog...
kad medju mnostvom lica osjetimo tu neku prazninu...
kako zidovi oko nas pretvaraju se u one u nama...
kako se snovi mogu tako lako poderati... poput obicnog papira...
kako osjetis da vrijeme prolazi...
a znamo da nije tesko kupiti sat... ali vrijeme je jedna potpuno druga dimenzija...
kada se ta lica u sjeni koja se udaljuju zrcale u tvojim suzama...
a ne mozes nista uciniti...

mogu reci da mi je glazba i dar i prokletstvo...
zasto.../?
divna je... sviranje je daleko iznad zadovoljstva... i prekrasno je biti dio svega toga...
ali iza nje se tako lako sakriti...
ostat iza svog zida... ne pustit nikog blizu...
strah... nismo ni svjesni koju moc ima...

ali... nije najvaznije sto nam se dogodilo u zivotu... ili sto nam se dogadja...
vec kako se nosimo s tim...
ponekad je ipak potrebno dozvoliti snazi vremena da nam kaze... pokaze...
da shvatimo zasto...

I opet na kraju vracam se na onu predivnu recenicu...
.....every song ends, but is it a reason not to enjoy the music......?


razmislite...
dozvolite i vi sebi da budete sretni... da ne odustanete...
od zelje da ne izgubite to svjetlo u sebi...
ono sto vas cini posebnim...
jer posebni ste...
svatko je... na svoj nacin...
dajte najbolje od sebe...
nasmijte se svijetu... sebi...
i vjerujte da postoji jos netko...
da ne morate imat kontolu da bi uspjeli...
samo se prepustite...
i makar bili povrijedjeni,znat cete da ste uzivali u toj pjesmi srca...
ugrabite trenutak... koji je neponovljiv... i zivite ga... onako kako vi zelite...
lijep je osjecaj da te netko voli zbog onog sto jesi...
kad netko u tvom zivotu ostavi trag...
kad shvatis sto je zapravo u zivotu bitno...
i boris se za to...
jer samo je jedan zivot i jedna prilika da ucinis sve sto zelis uciniti...
darujte osmijehe jedni drugima...te male,a tako neprocjenjive trenutke reciprocne srece...
od srca srcu...
mozda sam rekla nesto krivo... ali samo pokusavam da rijec mi slijedi misao...
hvala vam svima na podrsci... na svemu...
zelim vam sve najbolje... i saljem osmijeh...
...zbogom...

...dobih predivan mail koji sadrži i više od priče... pročitajte... mene je dotaklo... zaista...

Dva muškarca, obojica jako bolesni, zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci i na odmoru. Svaki dan muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao je drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je čuo i osjetio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna... Pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.


Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »...a možda je htio usrećiti vas?«



Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima.
»Danas je dar, zato se zove sadašnjost«.

...oko mene je toliko lica...


...sva u magli... tako daleko...
...ne mogu ih prepoznati...
...kamo su otisle rijeci koje smo osjecali, a nismo rekli?
...sama sam medju gomilom bez lica...
...obgrljena vjetrom... daleko od svih...
...sutnja...
...opet osjetih grub dodir sa stvarnoscu...
...ali ne mozes naci mir bjezeci od zivota...
...sebe...

Ovih dana sam skroz u svom filmu... i u tom nekom xy raspolozenju odlucih iskoristiti pauzu izmedju predavanja za park...
Sjela sam na jednu od niza klupica... oko mene razliciti ljudi... puno parova... dodira... saputanja...
Iskljucila sam se od svega sto se dogadjalo oko mene i u meni... taj jedan trenutak bila sam... da, bila sam daleko... fontana, zelenilo, sumovi, lica, glasovi... a u meni tisina... glasna tisina... i tako neprimjecena od svih, uzeh svoju kajdanku i pocnem pisat... pisala sam sat vremena, ali osjecala sam se neobicno jer cura koja je sjela na klupicu nasuprot mene isto je nesto pisala, ali sam cesto osjecala njen pogled na meni... no, uspjela sam se iskljucit i bilo mi je lijepo...
Nakon tih sat vremena... dotakli su nam se pogledi... nedugo zatim prisla mi je... iskrenog osmijeha... spontana... i dala jedan papir rekavsi '...ne poznajem te, ali zamijetila sam te... doimas se zanimljivom i voljela bih da ovo sacuvas za uspomenu...' Zbunjeno sam pogledala taj papir dok su mi se nejasno, poput jeke, vrtile te rijeci kao da ih opet izgovara... a na papiru bila sam ja... kako zamisljeno nesto pisem i sama sjedim na klupici... tocno je osjetila moj polozaj, tocno ga je tako prikazala... ostala sam zacudjena... bez rijeci... tada su rijeci bile sve samo ne pozeljne... obje smo sutile par sekundi... ali nije bila napeta situacija... dapace...
...uslijedila je zahvala... kratki razgovor... i ona je umjetnica... i prepoznala je moje lice... vidjela je nesto sto je i pokazala na crtezu... kad je otisla, suze su samo izvirale iz mene... a ona je otisla... no da... uljepsala mi je dan... iako tko zna hocemo li se ikad vise sresti... iako joj ne znam ni ime... ali sto su imena? ... to su naljepnice... etikete koje imamo, kao i broj osobne i sl. Koliko znas ljudi, koliko imena... a u biti samo to?



Sad gledam taj obican papir na kojem je jedna
dusa... i toliko mi govori... toliko toga sto rijeci ne mogu... ona je vidjela nesto u meni... nikad necu znat sto... ali vidjela me... docarala svakim potezom ono sto osjecam... vidjela je nesto u meni sto ljudi s kojima provodim svaki dan ne vide... ali, to je predivno... kada znas da nisi sam... bar na taj jedan lijepi trenutak proveden u jednom parku...

...ponekad se covjek nadje zarobljen u trenutku...
...ako nisi oprezna, taj trenutak postane tvoj zivot...
Kuda sve to vodi?


Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...

... si se ikad zapitala kakvo znacenje ima trenutak? jedna minuta dovoljna je da se srusi nesto sto traje godinama... a opet... jedna sekunda toplog, iskrenog osmijeha da se ukrasi dan... trenutak koji spaja proslost i buducnost... sada... u tom trenu je zivot... sreca... bol... buka... tisina... rijeci... misli...

sve ono izreceno i neizreceno u nama i oko nas...